Opozicija i desnica

Opozicija i desnica

Opozicija i desnica

Politička opozicija, ako je u najširem smislu shvatimo kao grupe ljudi i/ili individue koji se protive načinu upravljanja (governance) vladajuće većine, u Srbiji se može podeliti okvirno/uslovno na tri grupe.

 

Prvu grupu bismo mogli nazvati liberalnom opozicijom (ovo može, ali ne mora da podrazumeva ekonomski liberalizam, misli se prevashodno na socijalni liberalizam), i ona deluje parlamentarno, kako i vanparlamentarno, a predvode je mahom Nova stranka i Demokratska stranka sa još nekoliko manjih grupacija. Ovo je opozicija koja ne zaboravlja da je Srpska napredna stranka povampireni neoradikalizam, te shvata da su na vlasti nacionalisti koji ne veruju u demokratsko-evropski put koji naoko propagiraju.

Šanse za uspeh: nisu prevelike, ali postoje. Što je najvažnije: jačaju.

 

Druga grupa ljudi koji se ne slažu sa potezima vlasti je bazirana na individuama, neorganizovanim i bez ikakvog političkog zaleđa. To su ljudi koji ili nisu glasali za SNS ili nisu glasali uopšte, i danas ih vidimo u relativno izanđalom diskursu sa parolama poput „svi su oni isti“. Nesposobnost organizacije je zamenjena online aktivizmom i negodovanjem, bez ikakve prave akcije. Završava se na tužnim kritikama opozicije umesto da joj se pomogne. Uostalom, ako su „svi isti“, zašto se ne organizovati sam? Pri većoj izlaznosti, kako Opozicionar navodi, šanse SNS za ostanak na vlasti su minimalne, i zato je ova opcija više nego zaslužna za opstanak SNS na vlasti. Stoga je i relativno teško klasifikovati ovu „opoziciju“ kao opoziciju, imajući u vidu da danas ne glasati znači, praktično, glasati za SNS.

Šanse za uspeh: nikakve.

 

Treća grupa, na koju ovaj članak želi da se osvrne detaljnije, jeste takozvana „patriotska opozicija“, opozicija desnice, a sastoji se iz neparlamentarnih društveno-političkih opcija na radikalno desnoj strani političkog spektra. Čini je određeni broj manjih političkih stranaka, mahom udruženja građana izrazito nacionalističke orijentacije. Ova grupacija ne shvata da je njihova politika već pobedila, te da su uspeli da dovedu „svoje“ na vlast. Ljudi koji su decenijama promovisali jedan ekstremno desni diskurs, sada su na vlasti. Međutim, kao i većina desničara, njima je desni diskurs samo i jedino oruđe – retko ko među desničarima na visokim pozicijama odista drži desne ideje lično i privatno.

 

Oni jednostavno shvataju da je desni populizam – koji se može „prodati“ slabo obrazovanom narodu, veoma lako – korisno sredstvo za dolazak na vlast. Zato je i Vučić taj diskurs promenio, shvativši da međunarodnoj zajednici Srbija ni na koji način niti je interesantna, niti važna, te se spalo na princip takozvane „kooperativne demokratije“ u kojoj je spoljašnji sloj sve, to jest ono što se govori, a ne ono što se radi. Zato mi je sasvim fascinatno kontinualno podržavanje esktremno desnog diskursa od strane određenog dela populacije. Da li smatraju da će, ukoliko u nekom bizarnom paralelnom univerzumu, Dveri ili ko-već-još dođu na vlast da se ponašaju drugačije od Vučića? Besmislica. Njihov idol – Šešelj – i sam se, kako se to čini, prodao Vučiću, dobijajući više puta vreme na televizijama sa nacionalnom frekvencijom. Najnovije dno je dosegao gostovanjem u „Farmi“. Čak je i on, najdesniji među desničarima, uspeo da batali sopstvenu ideologiju, štaviše i otvoreno hvaleći Vučića.

 

Desna ideologija desničarima nije uspela više puta – prvo za vreme Miloševića, potom za vreme Koštunice, onda za vreme Vučića, a čak ni Veliki Vojvoda Desnog Spektra nije uspeo ništa više no da postane potrčko čoveku koji je nekada njemu bio potrčko. Albert Ajnštajn je definisao glupost kao ponavljanje iste akcije uz očekivanje da će se dobiti drugačiji rezultat. Desničari su do sada red za redom udarali glavom u zid – njihova politika nikada nije uspela, no oni sada zahtevaju „desnije“ od desničara na vlasti. Odista tužno. Iako im je uspelo da svoje dovedu na vlast, sama ideologija im je neslavno propala, no oni i dalje nastavljaju sa desnim diskursom.

 

Jedan od najbizarnijih momenata desnice je taj što desničari ni ne shvate kad uspeju, jer je to intrinsička instanca njihove politike. Desnica, naime, gradi diskurs i predlaže politike diskriminacije kao kamen temeljac bilo kakvog delanja. Traže se neprijatelji gde god je to moguće, a ako ih nema, izmišljaju se. Kada se etnički „očisti“ neki prostor, nema više spoljašnjih neprijatelja, pa se pređe na unutrašnje, na „petu kolonu“ i „strane plaćenike“. Kada i oni budu upropašćeni, uvek se tu nađe i pokoji stranac, izbeglica. Ili homoseksualac. Ili Rom. Ili žena. Ili apsolutno bilo ko. Lista neprijatelja mora da bude produžavana do besvesti, jer bez „neprijatelja“ nema ni objekta diskriminacije, a diskriminacije čuči u srži samog desničarskog bića. Zbog te gomile apsurda, domaći desničari koji podržavaju Putina nisu u stanju da vide da Putin koristi iste principe za osvajanje i održavanje vlasti kao i Vučić – uništavanje opozicije, diskurs o neprijateljima, cenzura. No, to im ne smeta da smatraju kako bi Srbiji dobro došao neki Putin umesto Putina, Vučić umesto Vučića, kalif umesto kalifa.

Odista bizarno.

Šanse za uspeh: smešno male.

 

Naravno, tu su i tragikomične političke opcije poput Borisa Tadića (parlamentarna, iako njegovi članovi parlamenta ćute kao zaliveni) i Čedomira Jovanovića (vanparlamentarna, pošto je Jovanović odbaciosve momente ideologija koje je podržavao, te time i izgubio praktično svo biračko telo), ali klasifikovati njih kao opoziciju, imajući u vidu da su više puta sami sebe nudili kao partneri u vlasti (da bi posle odbijenice pričali da su opozicija), prosto nije moguće.

 

Ukratko, opcije 1 i 2 su jedine koje mogu nešto da urade, a ukoliko se grupa br. 2 angažuje, šanse rastu do nebesa.

mm

Srđan Jovanović

Rođen u Beogradu, gde je i diplomirao, da bi se potom preselio u Češku, gde je magistrirao i doktorirao. Predavao je nekoliko godina na Univerzitetu Palacki u Olomoucu, na Katedri za istoriju i Katedri za evropske studije i psihologiju. Radio i kao istraživač na Univerzitetu u Bolonji i na Fakultetu javne uprave Univerziteta Pavla Šefarika u Košicama. Osnivač je i urednik akademskog žurnala Humanicus. Autor je nekoliko knjiga i brojnih članaka, kako akademskih, tako i kritičkih i polemičkih.

Leave a Reply

Close