Otvoreno pismo jednog naučnika iz Srbije

Otvoreno pismo jednog naučnika iz Srbije

Otvoreno pismo jednog naučnika iz Srbije

Znate li one članke koje s vremena na vreme iskoče u medijima, one u kojima se velikim slovima ispisuje kako diplomirani stručnjak nema posao, kako je student odmah posle studija pobegao glavom bez obzira i zemlje, kako je osoba sa fakultetom morala da se zaposli kao čistačica, kako su stručnjaci čekali godinama da nađu posao i potom pobegli iz Srbije glavom bez obzira, a javnost je naoko frapirana… znate? Ovih godina iskaču makar jednom nedeljno, a Srbija je druga u svetu po odlivu mozgova – jasno je da će ubrzo biti i prva.

Evo, primera radi, ja nemam posao u Srbiji, niti ću ga ikada imati, osim ako na vrbi rodi flaširani cabernet sauvignon.

Da se predstavim; ja sam dr Srđan Jovanović, doktor istorijskih nauka, magistar evropskih studija i diplomirani filolog (titulu doktora i magistra sam stekao u Češkoj). Predavao sam i istraživao, bio tražen godinama na mnogim evropskim univerzitetima i istraživačkim institucijama, poput Palackijevog univerziteta u Češkoj, Univerziteta u Košicama u Slovačkoj, Bolonjskog univerziteta, Novoevropskog koledža u Bukurešti, Šehir univerziteta u Istanbulu. Dobio sam mnoge grantove tokom svoje karijere, od granta Češkog ministarstva prosvete, preko granta Slovačke akademske informativne agencije, do granta Turskog naučnog i tehnološkog saveta i stipendije Švedskog instituta. I to je samo deo moje biografije. Govorim tečno srpski, engleski, češki i švedski, služim se ruskim i nemačkim, objavio sam tri knjige i mnoge akademske, kritičke i polemičke članke širom sveta. Osnovao sam dva naučna žurnala (od kojih je jedan, Humanicus, označen od strane Narodne biblioteke Republike Češke kao publikacija od značaja za češku kulturu). I još mnogo toga.

Nikada nisam bio zaposlen u Srbiji.

Prošle godine sam otišao da se prijavim na jedno radno mesto na FPN-u. Morao sam da se prijavim za poziciju asistenta jer nemam novca za nostrifikaciju doktorata i odgovarajuću docenturuRekli su mi da već sutra mogu da preuzmem dokumentaciju nazad, pre samog izbora u zvanje, pre selekcije kandidata – toliko se dobro znalo da nemam šanse, jer su sve pozicije već unapred popunjene. Jednom drugom prilikom (druga prijava) nisam ni odbijen – prosto mi nisu ni odgovorili, stavljajući me u jedan neverovatan degradirajući položaj, ignorišući me kao da ne postojim. Osobe koje su primljene mom nivou struke nisu ni do kolena. Jedna druga istraživačka institucija mi je rekla da želi da me primi, ali da su im ruke vezane bez povezivanja sa uticajnijim ljudima.

Prijavio sam se i na projekat Ministarstva prosvete za „povratak stručnjaka iz inostranstva“. Sve što je Ministarstvo uradilo je postavljanje imena naučnika na website ministarstva, čime je „preporučilo“ univerzitetima i naučno-istraživačkim institucijama da nas zaposle. Probao sam i sa ovom preporukom da se zaposlim. Kako sam samo naivan bio.

U Srbiji sam bio neprekidno okružen neverovatnom količinom amaterizma. Što se tiče nauke – moje struke – mogu samo da ponovim reči pokojnog Ljubiše Rajića koji je vrlo jasno rekao da neki redovni profesori ne bi trebalo ni kao portiri na ulazima fakulteta da rade. Neki su i nepismeni, a veliki broj nema nikakvog pojma o oblastima iz kojih imaju „doktorate“. Neki tu i tamo iskoče u medijima na osnovu vesti da niko od studenata nije uspeo da položi njihov ispit. I uz sve to, ja ne mogu nikako da se zaposlim. Broj ljudi koji znaju svoj posao na univerzitetima se može nabrojati na šake dve ruke. U isto vreme se neprekidno servira javnosti kako je „teško“ srediti univerzitete, kako to nije „lak“ posao – sve je ovo notorna glupost. Poznajem rad univerziteta u najsitnije detalje i znam više nego dobro šta i kako treba da se popravi. Univerzitete u Srbiji je moguće popraviti za najmanju mernu jedinicu koja u okviru ovih institucija postoji – za samo jednu školsku godinu. Problem je u tome što nikoga nije briga, od onih koji na univerzitetima rade – te se profesionalnosti plaše, jer bi onda svi videli koliko su i sami neprofesionalni – do većine građanstva, kojima je važnije znati čije starlete zadnjica je veća. Kad god vam neko kaže kako je bilo šta „suviše teško“, znajte da ne govori istinu, već da ne zna šta radi ili ne želi da radi. Kada se stavi pravi čovek na pravo mesto, sve je lako.

Tokom 2014. godine sam smršao pet kilograma, jer sam istrošio skoro svu ušteđevinu koju sam imao, pokušavajući tokom više od dve godine da se zaposlim u Srbiji.

Ove godine sam finalno i zanavek napustio zemlju. Želeli su me na drugim mestima. Na nekoliko njih, tačnije. Nisam imao više novca ni za hranu, izbora nisam imao. Moja verenica i ja želimo decu i nismo poremećeni da to pokušamo da uradimo u Srbiji. Umrlo bi dete od gladi.

Možda je nekima toliko dobro da im se plače, ali ja da plačem više ne mogu i neću.

Srbija me je isterala, vi ste me isterali.

Sad berite kožu na šiljak, i živite kako ste zaslužili.

mm

Srđan Jovanović

Rođen u Beogradu, gde je i diplomirao, da bi se potom preselio u Češku, gde je magistrirao i doktorirao. Predavao je nekoliko godina na Univerzitetu Palacki u Olomoucu, na Katedri za istoriju i Katedri za evropske studije i psihologiju. Radio i kao istraživač na Univerzitetu u Bolonji i na Fakultetu javne uprave Univerziteta Pavla Šefarika u Košicama. Osnivač je i urednik akademskog žurnala Humanicus. Autor je nekoliko knjiga i brojnih članaka, kako akademskih, tako i kritičkih i polemičkih.

Leave a Reply

Close